Boris Senker, ovogodišnji dobitnik Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, sveučilišni profesor, komparatist i anglist, teatrolog i kazališni kritičar, prevoditelj i dramski autor, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u studenom je 2013. u izdavačkoj kući Leykam international objavio drugi dio svoje dvosveščane knjige Uvod u suvremenu teatrologiju, svojevrsne nasljednice legendarnoga Uvoda u teatrologiju Nikole Batušića Grafičkoga zavoda Hrvatske iz 1991.

Tri godine nakon prvoga dijela, koji izaziva nemalu pozornost stručne javnosti, pojavljuje se Senkerov Uvod u suvremenu teatrologiju II, na čak 414 stranica.  Metodologiju svoje knjige, ujedno i njezin izvor i žarište što spaja Senkerov znanstveni, predavački i umjetnički interes, lucidno objašnjava autor u petom, zaključnom poglavlju, pogovoru naslovljenu Polje razgranatih staza, preokrećući ograničenja nerijetko suhoparne znanstvene terminologije, tj. stalna spominjanja znanstvenih područja, polja i grana u umjetnička, kazališna i iskustvena polja, spajajući na neki način strategiju vlastita proučavanja i izlaganja s prvom zbirkom Borgesovih čudesnih kratkih priča Vrt razgranatih staza iz 1941. Borgesov je Vrt zrcalno odražen u Carlsonovoj u višestruko citiranoj knjizi Kazališne teorije (trosveščano je izdanje izašlo u Hrvatskoj u prijevodu Ivane Senker i Borisa Senkera 1996. i 1967), u kojoj američki autor prikazuje „kretanja u teatrologiji od godine 1965. do 1990-ih godina, a način na koji to čini u čitatelja doista može stvoriti dojam o šetnji otvorenim poljem ispresijecanim stazama što, krećući se i preplećući, vode u svim smjerovima“.

Izd. Leykam international, Zagreb, 2013.

Čarolija se Senkerovih uvodnih teatroloških knjiga sastoji u tome što autor namjerice, svjestan nemogućnosti sveukupne šetnje svim stazama nastalima u teatrologiji u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, zastaje na rubu polja i čitatelja lucidno, znalački i dubinski provodi nekolicinom putova prepuštajući zainteresirane nastavku kretanja vlastitim pogledom. U prvoj knjizi prikazani putovi tom polju vode iz smjera lingvistike i teorije komunikacije, granajući se na Teatrologiju i predmet njezina znanstvenog interesa, na Semiologiju/semiotiku kazališta, na Dramaturgiju i/ili dramatologiju, na Strukturalnu analizu dramskoga i izvedbenog teksta, a u drugoj knjizi, koju ovdje prikazujemo, krećući iz smjera sociologije i antropologije.

Prvi je ponuđeni rub polja u drugom svesku Senkerove knjige poglavlje Kazališna antropologija i antropološko kazalište, omeđen određivanjem odnosa znanosti o čovjeku, čovječanstvu i ljudskom i antropološkoga kazališta kao o „osviještenoj primjeni izvedbenih, glumišnih tehnika i u antropološkom proučavanju ljudskih zajednica i u antropološki utemeljenu djelovanju u njima“ sa sidrištima u odnosima antropologije i teatrologije i njihovim predstavnicima: Gilbert Murrayju, Francis Fergussonu, Richardu Sechneru, Victor Turneru, Eugeniu Barbi, zaključujući s  Antoninom Artaudom.  

Drugi je ponuđeni rub u Senkerovoj knjizi poglavlje Sociologija kazališta. Nadopunjujući tvrdnju Rudija Supeka iz knjige Zanat sociologije: „Sociologija je složena i proturječna znanost“, Senker dodaje da je „i razgranata i raspačana znanost“ te da je i kazalište „izloženo opasnosti da bude shvaćeno kao ‘predmet’, kao ‘objekt’ koji se može promatrati i opisivati ‘poput stijena, drveća ili kuća’ što ih, uzgred rečeno na pozornici nerijetko i prikazuje, a ne kao posebna vrsta ‘međuovisnosti ljudi’ koja se mora na poseban način i razumjeti“. Autor prikazuje antičke i srednjovjekovne korijene sociologije pa utemeljitelje te znanosti, začetnika Auguste Comtea, da bi se posvetio velikom svjetskom glumištu i metafori ljudskoga života na zemlji usporedivom s glumačkom izvedbom na kazališnoj pozornici. Kao i u prethodnom, antropološkom, poglavlju slijedeći fokusiranje teatrološkoga pogleda na pojedine, najistaknutije autore, Boris Senker prikazuje teorije i razmatranja glume u svakidašnjem životu američkoga sociologa Ervinga Goffmana, odnos između kazališta i društva francuskoga sociologa ruskoga podrijetla Georgesa Gurvitcha, sociološki pogled u kazališnu prošlost francuskoga znanstvenika i književnika Jeana Duvignauda i politološki pogled u povijest kazališta njemačkoga teatrologa i profesora teorije kazališta Siegfrieda Melchingera u knjizi Povijest političkog kazališta. Završnicu prikaza sociološke mape autor posvećuje usputnim dodirima sa sociologijom kazališta hrvatskoga redatelja Branka Gavelle, posebice u tekstu Socijalni „model-tipovi“ iz knjige Hrvatsko glumište. Analiza nastajanja njegova stila, u kojem otkriva naslućivanje povezivanja društvene i umjetničke glume: „Stoga u kritičko čitanje, smještanje u primjeren kontekst te razvijanje ovakvih, makar i fragmentarnih, nedorečenih zapisa o društvenom glumištu i glumišnosti društva vrijedi uložiti trud, i to mnogo više nego u ‘statističke’, ‘morfološke’ i ine analize publike u kojima se sociologija kazališta iscrpila ne polučivši dojmljivih rezultata.“   

Treći je ponuđeni rub u razgranati vrt suvremene teatrologije fokusiran na Izvedbene studije. Veliku pozornost u najopsežnijem poglavlju u knjizi autor posvećuje jezičnim i prevoditeljskim, terminološkim dvojbama, tj. prenošenju engleskih riječi performance i perform u hrvatski jezični standard i relativnoj nedostatnosti termina izvedba u hrvatskoj kazališnoj terminologiji. Uvodna je autorova dvojba povezana i s uvrštenjem područja izvedbenih studija u pregled suvremene teatrologije potkrijepljena zamislima Richarda Schechnera prema kojoj bi performance studies u američkoj sveučilišnoj nastavi trebali kao „nova paradigma“ zamijeniti theatre studies: prožimanje teatrologije i dramatologije te studija dramske književnosti, glume, režije, scenografije i drugih kazališnih umijeća. Senker se zaustavlja na Carlsonovu Kritičkom uvodu u izvedbu i na njegovu prenošenju Schechnerovih dodirnih točaka između teatrološke i antropološke misli, na podjeli podudaranja teorije izvedbe i društvene znanosti: u svakodnevnom životu, u strukturi ponašanja u sportu, ritualu, igri i javnoj politici, u semiotici, u vezama između ponašanja ljudi i životinja, u psihoterapiji, u etnografiji i prapovijesti, do ustanovljenja objedinjenih teorija izvedbe, koje su zapravo teorije ponašanja. Iz razmatranja uključivanja, podudaranja ili isključivanja teatrologije i izvedbenih studija Senker prelazi na konstituiranje izvedbenih studija kao akademske discipline te na prikazivanje kontinuiteta izvedbe od svakodnevice i umjetnosti do rituala i igre. Jon McKenzie, profesor sa Sveučilišta u Wisconsinu, u obzoru je Senkerovih izvedaba bez granica, u kojemu polja organizacijske, kulturne i tehnološke izvedbe skupa tvore izvedbeno prizorište s područjima ljudskoga roda i dokolice i ponašanja svih industrijski i elektronički proizvedenih tehnologija.

Četvrti je ponuđeni rub poglavlje Kazalište i povijest. Određuje drukčije i pojačano zanimanje za povijest kazališta nastalo u zrcalu novih teorija, promjena motrišta i smjera te proširenih interesa izvedbenih studija. Skretanje pogleda okreće se prema alternativnom kazalištu kao jednom od izvora povijesti kazališta i na drugima dosad zapostavljenim oblicima kazališta što postaju žarištem interesa kazališnih povjesničara, od eksperimentalnoga do postdramskoga teatra. Autor pregnantno razmatra nove povijesti kazališta, od Erike Fischer-Lichte do Darka Lukića i Josepha R. Roacha. 

Rubovi se polja teatrološkoga zanimanja u dvama Senkerovim svescima donekle podudaraju s knjigom Marca De Marinisa Razumijevanje kazališta. Obrisi nove teatrologije. Poglavlja se, međutim, nižu obrnuto i zrcalno u odnosu na talijanskoga autora, koji krećući od Semiotike dolazi do Povijesti i historiografije, Sociologije i Antropologije.  

Knjiga Borisa Senkera Uvod u teatrologiju II, drugi i sastavni dio dvosveščane knjige Uvod u suvremenu teatrologiju I, potreban je, poticajan i lucidno napisan sveučilišni udžbenik namijenjen studentima komparatistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji polaze teatrološke i kolegije posvećene scenskoj umjetnosti. Bit će to prijeko potreban priručnik i drugim studentima filozofskih, učiteljskih i umjetničkih fakulteta. Osim toga, rado će ga čitati svi teatrolozi, dramaturzi, kazališni kritičari, umjetnici, pisci, urednici, glumci, redatelji, scenografi, kostimografi, kao stalan poticaj osvježavanju svojih znanja i umijeća. Namijenjen je i svim zaljubljenicima u kazalište i svim ljubiteljima dobroga znanstvenoga i književnoga štiva. Morske bonace, plime, rukavci, zaljevi, morske dubine, valovi i površine, tajne teatrološkoga oceana i kazališnih mora ugodno se i s veseljem osvajaju zahvaljujući vrsnom zapovjedniku hrvatskoga teatrološkog broda i njegovoj razrađenoj navigaciji, strategijama plovidbe i sigurnom a intrigantnom plovu.